nedjelja, 19.04.2015.
Sjene i demoni
I proživjeh ja tako onaj uskrsni vikend, sa nekoliko divnih trenutaka i ljudi koje nisam dugo vidjela i sa puno više trenutaka praznine koju sam osjećala kao neprestani grč duboko unutra. Jebena praznina. Moja sjena. Osjećaj koji pamtim gotovo koliko i sebe. Mrzim je. Mrzim je strahovito, iako sam joj ovog puta pogledala u lice. Ružna je. Ali je moja. I vrijeme je da uhvatim demona koji stoji iza nje.
I ostale demone koji me prate. Stalna i očajnička potraga za načinom da ispunim prazninu uzaludna je, ako se ne obračunam s demonima. Jer, svidjelo mi se to ili ne, i oni su moji, dio mene, u dobru i zlu.
Obračunavam se ja sa tim svojim demonima već nekoliko godina, ali tek u zadnje vrijeme osjećam da ih prepoznajem i da ne bježim više od njih. Utjecali su na većinu stvari koja mi se izdešavala u životu, a tada nisam to znala. Sada znam i ta je spoznaja oslobađajuća. Jer - hej! - pa nisam ja kriva baš za apsolutno sve. Za nešto svakako jesam; rezultat krive prosudbe i bla, slične stvari - životne stvari, kako bi rekao trenutno najbitniji muškarac u mom životu (D., prepoznat ćeš se valjda 
).
Od života se ionako ne može pobjeći. Mislim, može, ali izbacimo tu opciju. Ne može se pobjeći ni od kojekakvih sranja koja svi mi doživljavamo i koja ćemo i dalje doživljavati. Sranja su dio života. Lijepi trenuci su isto tako dio života. Ali uvijek je to negdje u balansu: malo sranja, malo dobrog.
Da, htjela bih konačno biti voljena i voljeti, imati partnera koji će me prihvatiti sa svim manama i demonima i koji neće pobjeći na prvi moj impulzivni ispad. Ali se neću zato zadovoljiti bilo s kime, jer sam samostalna, slobodna i neovisna, i radije ću ostati sama nego prihvatiti bilo što.
P.S. Gospodin iz prošlog posta je budala. I to je sve što imam reći o tome.
Objavljeno u 12:03 • Komentari (0) • Isprintaj • #