nedjelja, 15.01.2012.
.....
Od petka imam grč u želucu.
Zapravo od četvrtka navečer, ali tada je bio još samo mali grčić. Jedva primjetan. Od petka je počeo rasti. Petak je kraj tjedna i u ovom slučaju kraj privremene slobode u kojoj sam se mogla praviti da sam netko negdje drugdje. U tom periodu nisam brinula gotovo uopće oko ničega, što mi je dobar indikator otkud potječe moja tjeskoba. Velika većina ljudi nazvala bi me nezahvalnom, razmaženom i sebičnom, no ja bih takvima vrlo rado dala djelić svoje kože da je nose, dan-dva. Ako sam išta, onda sam zahvalna, mada ne pokazujem tu zahvalnost hodajuć okolo sa namještenim osmijehom za sve i svakoga. Nisam osoba koja širi pozitivu i optimizam, što me onda posljedično čini nepopularnim društvom. I na to sam se već naučila, pa sam neke stvari prestala i očekivati. Netko tko mi je igrom prilika postao bitan faktor u životu u zadnjih par mjeseci stalno mi tupi o "osvješćivanju". Vrlo je naporan s time. Svijest o nečemu ne znači nužno da će biti lakše, dapače, može biti i jako bolno. Odupirem se koliko mogu, jer mislim da sam nekih stvari i presvjesna. Zar bih morala vikati svijetu o njima da bi me se shvatilo ozbiljno?
Oduvijek sam mislila da život ima određenu dozu čarolije koja spašava stvar kad voda dođe do grla, i mislim to i dalje. To je taj tračak nade koji čuvam i koji je bio sa mnom u onim bolnim trenucima kad mi je stvarno voda došla do grla.
Grč poput ovog sada tek je mali znak za uzbunu. Eto, svjesna sam ga, mogla bih reći. No i dalje ne znam kako ga se riješiti. Pobjeći negdje?
Objavljeno u 11:12 • Komentari (5) • Isprintaj • #
utorak, 03.01.2012.
I šta sad?
Eto je konačno, 2012-a, bliži se smak svita i katastrofe nam ne ginu, ono, vrebaju iza svakog ćoška. Promijenila se vlast, o čemu neću pisati (jer sam izbacila politiku odavde) ali ne mogu da ne kažem kako sam naprosto oduševljena činjenicom da nam Džej-Kej više nije premijerka. Baš se nekako lakše diše.
A meni donosi ova godina ubrzo prijelomnicu u vidu trećeg desetljeća za koje nikako nisam spremna. Danas sam rekla tom jednom mom drugom najbitnijem muškarcu da sam stara, na što mi je on rekao da ga bulaznim. Jer je on stariji od mene još pola od moje dobi, te što bi on trebao onda reći.
No stoje slijedeće činjenice: da me slatki dečkići vani zovu "teta" dok me pijani žicaju cigaru. Da me počinju boljeti križa tamo oko 2 ujutro kad sam vani. Celulita se neću riješiti nikad više, a guzičetina će mi postajati samo sve veća. S druge strane, napiti se više nikako ne mogu, osim ako presiječem, što je dakako dobra stvar.
I sada nakon ovih gluposti koje sam nabrojala, ajmo za ozbač. Seks je milina. Tamo negdje od 27-e nadalje sve bolji i bolji. S obzirom da kažu kako je u 30-ima najbolji, moram priznati da jedva čekam.:)
Moja pamet je također sve bolja i bolja. Sa sve većom lakoćom odkantavam one koji se hrane tuđom životnom energijom. Sve se teže dam nagovoriti na ono što ne želim. Sve jasnije vidim što želim, a što ne želim, što jesam, a što nisam. Kad se sjetim kolike sam lude trenutke provodila pokušavajući sebe ukalupiti u tuđe ideje. Kolike sam sate provodila u beskonačnim raspravama o glupostima i u vježbanju neke ko fol tolerancije. Kažem ko fol, jer je upravo to i bila, ne mogu drugačije objasniti ljude kojima je poimanje tolerancije to da oni tebe uvjeravaju u svoje gledište, i to satima pa i danima. Stvar je jednostavna - ne diraj me - ne diram te.
Onda, lažni prijatelji. Oni su zaslužili čitavi post, ali fora je u tome što ga nisu zaslužili i neće ga dobiti. Osobe iz prošlosti... one zbog kojih sam plakala i plakala i koje su bile vrlo vješte u uvjeravanju mene kako sam ja kriva za sve. Ni one neće dobiti odlomak ovdje.
Ali život nam uvijek daje i one kojima bi posvetili ne samo post nego knjige....u tomovima. Ona divna stvorenja koja okreću sve naglavačke i natjeraju te da promijeniš perspektivu, hoćeš-nećeš. A uglavnom nećeš jer mijenjanje perspektive boli i to strahovito. Ali oni su tu pa preživiš. I shvatiš, konačno, da voliš svoj život i svaku godinu koja dođe.
Objavljeno u 18:58 • Komentari (2) • Isprintaj • #
utorak, 08.11.2011.
...
Oduvijek imam taj neki problem s muškarcima.
Oduvijek su oni za mene bili suprotna strana, u svim situacijama i kombinacijama; svjesno, nesvjesno i podsvjesno. I iskreno, malo je onih koje sam u svojih dvadeset i sitno 
godina upoznala za koje bih mogla reći da su baš ono...super muškarci. Jedan kojeg sam upoznavala dosta dugo razočarao me jako dva puta - kad me prvi put rasplakao, i godinama kasnije (kad više ni nismo bili zajedno) kad sam shvatila mnoge stvari sa zakašnjenjem. Prvi put je boljelo više, drugi put je samo bila potvrda da sam u tom jednom trenutku u životu donijela najbolju moguću odluku za sebe.
A sada postoji taj jedan muškarac, čija uloga u mom životu svakim danom postaje sve važnija. A nije da me to baš nešto oduševljava. No tako mora biti, i ako sam ikad bila spremna za takvu pojavu - sada sam spremna.
Oduvijek sam bila pomalo zavidna ženama koje su s lakoćom ostvarivale komunikaciju s muškarcima. I nije to - s teškom mukom shvatih! - stvar u izgledu, već u stavu. Bile one koketuše, namiguše ili ozbiljne žene sa vlastitim mišljenjem - pred muškarcima su opuštene. Ne napete kao ja.
Ali mijenja se to. Mijenjam se ja. Polako, doduše, ali osjeti se. Zapanjuje me činjenica da se sad zapravo upoznajem i da sam cijeli svoj život sama sebi bila stranac. Nisam si znala postaviti prava pitanja, uza sve samoanalize i beskonačna razmišljanja o svemu i svačemu.
I zapitam se ponekad koliko još duša hoda tako po svijetu ne znajući tko su zapravo, odabirući tuđu sreću za svoju i misleći tuđe misli.
Objavljeno u 18:58 • Komentari (7) • Isprintaj • #
ponedjeljak, 17.10.2011.
ne volim...
...miris zime u zraku kad je lišće još u velikom postotku na granama a datum podsjeća na vađenje jesenskih jaknica iz ormara. Ne volim preskakanje jeseni, jer ja jesen volim; kišnu, tešku i vlažnu. I toplu. A posebno jako ne volim činjenicu da sam morala jutros prekopati podrum u potrazi za rekvizitima poput odleđivača stakla i strugalice. Ne volim kaos. Pred dva tjedna bila sam u kratkim rukavima na četvrtak, i još sam se oznojila ko prase vozeći se na svojevrstan dejt (koji to nije), a dan nakon toga pao je snijeg. Pravi pravcati. U 2 popodne već sam otežano vozila doma, sa svojim ljetnim gumama. Jednostavno volim neki red i redoslijed. Zbunjuje me... to sve.
I zbunjujem se ja sama. I zbunjuju me emocije koje nekad preplavljuju također kaotično i bez ikakve najave. Zbunjuje me svijest da postoje u meni emocije pokraj onih na koje sam već naučena. Zbunjuju me muškarci oko mene i zbunjuje me samospoznaja da je moguće željeti više njih istovremeno. Zbunjuje me lakoća kojom mi naviru prljave misli. Ne da nije ugodno, dapače, ali... 
Želim južinu. I kišu.
Objavljeno u 19:04 • Komentari (3) • Isprintaj • #
srijeda, 12.10.2011.
back to roots, my friend
Izbrisala sam sve postove unazad godinu dana koji su vezani uz politiku. Jednostavno, čini mi se kao da me upravo oni odbijaju sa bloga mi vlastitoga, i da me zato nema.
A opet mi se biva ovdje. Opet mi se samoanalizira i ispisuje rečenice koje ni meni samoj katkad nisu jasne. Ma, katkad! Stvar je općepoznata da ni ja sama sebi nisam jasna.
Ali radim na tome. Da si postanem bistrija. I bliža. Radim na tome na način posve nov i na mahove vrlo bolan. Desilo se, eto. Nekad bih najradije odustala ali vjerujem da se isplati. Bol i suze i to. Poznata stanja, ali u drugačijem izdanju. Ipak su to moji korijeni. Jebeš politiku.
Objavljeno u 14:55 • Komentari (3) • Isprintaj • #
ponedjeljak, 16.05.2011.
(samo)analiza
Svako malo desi se nešto što me otjera u bespuća samoanalize, u beskrajne rasprave sa samom sobom i u ekstremna područja samokritičnosti. Tada neizbježno počnem (nadasve mudro, dakako) promišljati i o smislu života općenito, te o smislu svog života, konkretno. O rezultatima takve samotorture ne bih (sada). Ali bih nešto drugo. Otvorila bih se.
Većina mojih prekobrojnih misli dolazi od samotnosti. Znate onaj osjećaj kad ne znate gdje točno pripadate? Ja ga znam, jako dobro. Kaže Clarissa Pinkola Estes u fenomenalnoj "Žene koje trče s vukovima" nešto ovako: obitelj - ona duhovna - nije nam dana trenutkom rođenja. Treba je pronaći. Pa ona tu uspoređuje priču o ružnom pačetu sa svojom tezom; jer nije, naime, pačić bio ružan, on samo nije bio sa svojom pravom obitelji. On - labud - među patkama je bio zapravo crna ovca: neprihvaćen, čudan, ružan, a i sam se tako počeo s vremenom osjećati.
Što me dovodi do druge ključne točke - bismo li se mi sami osjećali čudnima, ružnima (fizički ili psihički) i neprihvaćenima, da nema okoline koja nam daje hranu za takvu percepciju? I tako kreće začarani krug, okolina hrani nas, a kada se počnemo ponašati u skladu sa vlastitim doživljajem sebe i mi počnemo hraniti okolinu. Pa zaista, na kraju, i jesmo čudni i neprihvaćeni...
No, odoh možda predaleko. Samo sam htjela reći da se osjećam samotno. Usamljeno. I nije to toliko fizička samoća (iako je i to, ali fizička samoća mi u principu ne smeta jer nisam tip osobe koji nikad ne može biti sam), koliko osjećaj udaljenosti od svih. I nekako mi se čini da je tako bilo oduvijek. Ali prije nisam bila toliko svjesna koliko sam zapravo čudna. I sama sebi, a i drugima, vjerojatno. Ne znam.
A ne znam ni točno što sam htjela reći. No ovo je samoanaliza; ona i mora biti kaotična...
Objavljeno u 18:16 • Komentari (3) • Isprintaj • #
nedjelja, 10.04.2011.
shvatila sam.
nakon dugo vremena danas sam izronila nešto suza. u par navrata. tako me nešto jebeno stislo da nije bilo druge nego isplakati. pa je po onoj staroj "poslije kiše dolazi sunce" i kod mene bilo tako, da je poslije suza došla - Aleluja! - spoznaja. a ona ide kako slijedi:
- "vrime je, da se pomirim sa svitom". vrijeme je, da se pomirim sa dugim danima, sa suncem koje prži, sa zrakom oko mene i sa vrlo napornom prirodom. da ne spominjem svoju svakodnevicu koju ipak ne mogu promijeniti.
-vrijeme je, i da oprostim toj svojoj svakodnevici što je takva kakva jest. jebiga, nisam u londonu, ni u parizu, nemam brdo (ni brdašce) love koju mogu trošiti na lijepu robu, od čega se logično nameće samo po sebi da nemam lijepe robe, ali moram oprostiti i svojoj robi što je takva kakva jest. barem nisam gola.
-na kraju, no ne i manje važno - vrijeme je da oprostim samoj sebi. na tome što nisam onako lijepa kako bih htjela biti, ni onoliko pametna koliko bi htjela biti. također nisam ni približno onoliko šarmantna, zabavna i simpatična koliko mislim da bih trebala biti. vrijeme je da oprostim svom jutarnjem odrazu u ogledalu i kosi što nemilice strši. palcima na nogama što izgledaju odvratno. masnoj i celulitnoj pozadini, te isto toliko masnim i celulitnim nogama od koljena prema gore. faci punoj mitesera i žutim zubima. trbušćiću. (ma, koga zavaravam?? TRBUŠINI!) i tako dalje, i tako bliže...
u svojih skoro 30 godina, vrijeme je - ali zaista - da si oprostim. pa se možda nakon toga i prihvatim konačno.
*********
Gledala sam neki dan jedan film koji me dirnuo, ono, do bola. Mnogi me diraju, al ovaj me prodrmao. Kao da sam gledala sebe, kao da sam prepoznavala sebe, i kao da sam, na kraju, vidjela za sebe onaj sitan tračak nade. Film je "Prozac Nation", a ja također bolujem od depresije, pijem lijekove i mislim da to nije ništa sramotno.
Hvala na pažnji.
Objavljeno u 17:00 • Komentari (6) • Isprintaj • #
utorak, 29.03.2011.
Začarani krug
Imam taj neki svoj mali svijet. U njemu pijem kavu ujutro i gledam kroz prozor i ne razmišljam o ničem, za promjenu. (Mozak mi ionako previše radi.)
Pa onda ponekad, u kasnija doba dana, razmišljam o nekim licima koji su kroz njega prošli, ili ga makar okrznuli, a koji su sada daleko.
Pred spavanje pak, redovito zaključujem da je moj svijet - moj mali svijet - baš ono, potpuno moj. Ugodna, i zastrašujuća pomisao. Ovisno o emocionalnom raspoloženju. Ne sjećam se kad sam zadnji put radila kompromis oko ičega.
Da budemo iskreni, većinu vremena ni ne želim raditi kompromise.
Al nekad bi. Baš rado.
Objavljeno u 17:11 • Komentari (0) • Isprintaj • #
nedjelja, 02.01.2011.
....
...Ima tako tih nekih dana, kad spavam do podneva, pa se jutarnja kava razduži do dva, i najradije bih ne dizala rolete uopće, ali to ipak napravim jer kratak je dan, ionako. I ja nisam ni posebno deprimirana, ni posebno sretna, jednostavno sam postojanija nego inače, ali sam i ravnodušnija nego inače. A to je ugodna promjena, iako zastrašujuća, jer ja sam sve samo ne ravnodušna. Pa mi se onda takvih dana hoće raditi stvari koje mi se drugačijih (u plusu ili u minusu, sasvim svejedno) dana neće. Hoće mi se bojati kosu, i radim to sasvim skoncentrirano, bez imalo frustriranja. Otkad sam odlučila prekinuti dvogodišnji niz plavih pramenova i počela se bojati sama (što je, btw, financijski vrlo isplativo, al opet, ja imam kratku kosu, pa to mogu), mislim da nije bilo bojanja koje mi je proteklo u takvoj divoti kao danas. I hoće mi se napraviti krevet, iako to rijetko radim, svega par puta tjedno, a i to u kasno popodne, jer trošiti dragocjene minute na pravljenje kreveta ujutro jest...ludost.
I tako tih nekih dana, u kojima nemam pojma što ću i što bi, najave se odjednom gosti, pa se spontano otvore dvije boce vina i izvadi se sve alkoholno što imaš u frižideru, pa se nalijeva dok ima, a ja pijem više od ostalih iako me lupa manje. (Eh, to je ta alkoholna tolerancija, po principu svaki dan pomalo). I odjednom skužim da sam i dalje ravnodušna, ali nekako sretno ravnodušna, i ne mislim na ništa osim na te goste i na priču koju pričamo i fore koje razmjenjujemo, i postane mi milo. Jer sam tu i sada. Nakon dugo dugo vremena.
Kad pogledam, godina je počela baš super.
Objavljeno u 20:33 • Komentari (5) • Isprintaj • #
četvrtak, 30.12.2010.
kad zadovoljavaš druge.
Svi ovih dana nešto rezimiraju, broje, uspoređuju, planiraju, zacrtavaju i sve ono ostalo uobičajeno za kraj godine. Većina ima želje za nadolazeću godinu, i to većinom financijske, materijalne i nadasve opipljive želje. Daleko od toga da ja ne želim svima više love (dobro, političarima i Mamiću svakako NE), ali, dajte... Željeti otići na skijanje? Meni je to iskreno bezveze. Osim u slučaju da netko cijeli život želi otići baš na skijanje i baš mu to nikako ne uspijeva. Željeti novu garderobu? Neću niti komentirati, osim ako netko nije doslovce gol i bos. Pa i to, više para. Ako ste dosad uspijevali platiti račune, normalno jesti i usput pojesti poneku pizzu vani, zapravo ste sretni, a višak bi samo, blago rečeno, bacili u vjetar. Na nešto što vam ionako ne treba. Na novi mobitel, dok stari radi još sasvim dobro. Ili tako nešto bezveze.
Nisam Majka Tereza, i zapravo sam vrlo svjetovna osoba sa sklonostima ka rasipništvu u određenim trenucima, ali kad se sve to baci na neki duhovni, mentalni papir, vrijedi koliko i jedna (ili milijardu) nula. Dakle - ništa. Jer ushićenje novom majcom - znamo svi - traje dok je prvi put ne obučemo, a novim čizmama dok nam netko ne stane na nogu.
Pa si ja, u svom samoanalitičkom duhu, želim, u prvom redu, manje sekirancije. I to u prvom sjedalu tog prvog reda, manje sekirancije zbog toga što će drugi misliti. U svojih uskoro 29 godina već sam trebala naučiti da su ti "drugi" tako malo bitni da je to nevjerojatno. Tko ih šljivi. Screw them all. Pogotovo one malograđanske umove koji na svijet gledaju kroz mali podrumski prozor. Ja ih promijeniti ne mogu, ali mogu se ne sekirati zbog njih. Na kraju krajeva, jesu li vrijedni?
Dalje, želim si i malo više samopouzdanja. Onih par rijetkih duša što me čita duže vremena zna da je to moja stara i navjeća boljka. Boljka zbog koje zanijemim, periodično, izgubim se sama u sebi, mada to rijetko tko zamijeti. Tajanstvena sam u svojim boljkama.
Tragom prve dvije stvari, želim si i malo više osmijeha, smijeha i opuštenosti. Možda i malo više izlazaka nego 2010. Prerijetko se smijem, da. Kad mi moja mama kaže da sam preozbiljna, onda to stvarno je problem, vjerujte mi. 
I iskreno bih željela pogledati se u ogledalo, dobro se promotriti, i pomisliti kako sam si baš draga, i slatka, i okej. To mi je onak, ogromna želja...
Pa, sretna nam...
Objavljeno u 20:47 • Komentari (5) • Isprintaj • #